Danas je sasvim normalno da internet zna ko si. Kada otvoriš novu aplikaciju, očekuje se da uneseš ime, broj telefona, email adresu, fotografiju i ponekad lokaciju. Na društvenim mrežama ljudi objavljuju gdje su, sa kim su, šta jedu, gdje putuju i o čemu razmišljaju. Toliko smo navikli na to da se rijetko zapitamo kako smo došli do tačke u kojoj je otkrivanje identiteta postalo podrazumijevano.
Oni koji su na internetu duže znaju da nije uvijek izgledao tako.
Postojalo je vrijeme kada je bilo potpuno normalno da niko ne zna ko si, i bilo je podrazumijevano potpuno suprotno od onoga kako se danas koristi – da se lični podaci daju u jako specifičnim situacijama.
Nekada si morao da otkriješ identitet
Prvi internet bio je izgrađen na jednostavnoj ideji: identitet nije najvažnija stvar.
Ljudi su koristili nadimke, a ne imena. Fotografije nijesu bile obavezne. Čak ni godine, pol, zanimanje ili država nijesu bili podaci koje je iko očekivao da podijeliš. To nije značilo da su ljudi lagali ili se skrivali. Jednostavno, postojala je jasna granica između osobe i njenog digitalnog prisustva. Ako si želio da nekome otkriješ više o sebi, to je bila svjesna odluka. Morao si da odlučiš kome vjeruješ i koliko informacija želiš da podijeliš.
Danas je proces obrnut. Internet prvo traži identitet, a tek onda dopušta učešće.
Kada je privatnost postala teret
Anonimnost je nekada bila podrazumijevana, a otkrivanje identiteta izbor. Danas je otkrivanje identiteta podrazumijevano, a privatnost je postala dodatni posao. Ako želiš više privatnosti, moraš da mijenjaš podešavanja svake pojedinačne aplikacije. Moraš da gasiš opcije. Moraš da dobijaš zahtjeve za pristup lokaciji, kontaktima, kameri i mikrofonu. Moraš aktivno da radiš i razmišljaš da bi zadržao nešto što je nekada dolazilo besplatno.
Ono što je tek posebno interesantno, ljudi su počeli da posmatraju anonimnost kao nešto sumnjivo. Ako neko ne želi da koristi pravo ime, postavlja se pitanje šta krije. Ali istu logiku nikada ne primjenjujemo u stvarnom životu. Ne pitamo ljude zašto zaključavaju vrata. Ne pitamo zašto ne prolaze ulicama sa natpisom iznad glave kako se zovu, gdje rade, koji im je datum rođenja i koji im je broj računa u banci.
Privatnost nije sumnja da nešto kriješ. Privatnost je mogućnost da biraš šta ćeš da pokažeš.
Generacija koja nije upoznala drugačiji internet
Danas postoji generacija koja nikada nije doživjela internet bez profila, fotografija i stalne povezanosti stvarnog identiteta sa digitalnim aktivnostima. Za njih je normalno da aplikacije znaju gdje se nalaze. Normalno je da platforme prate interesovanja. Normalno je da se gotovo svaka online aktivnost može povezati sa konkretnom osobom.
I nije pitanje koja od ove dvije krajnosti je bolja. Radi se o tome da nove generacije nikada nijesu imale priliku da osjete kako izgleda digitalni prostor u kojem anonimnost nije privilegija, već polazna tačka.
Jer tek kada znaš da postoji izbor, možeš svjesno da odlučiš koliko privatnosti želiš da zadržiš.
